#Q680270 • Theme: put na mars
Jednom davno, u malom, šarenom gradu, živeli su devojčica Anika i dečak Kosta. Anika je imala kosu božanstvene boje zalaska sunca i uvek je nosila haljinicu sa zvezdicama. Kosta je bio veseo, sa iskričavim očima i uvek je nosio kapu sa propelerom. Oboje su voleli da maštaju o dalekim svetovima. Jedne vedre večeri, dok su sedeli u svom dvorištu i posmatrali nebo puno treperavih zvezda, Anika je uzdahnula: „Oh, Kosta, kako bih volela da posetim Mars!” Kosta, koji je uvek bio pun ideja, skočio je: „Pa, zašto ne bismo? Hajde da napravimo raketu!” Anika i Kosta su se bacili na posao. Korišćeli su kartonske kutije, jastuke za sedišta, i mnogo, mnogo šarenih flomastera. Kosta je nacrtao dugmiće za startovanje i kontrolu, a Anika je oslikala prozore kroz koje su se videle planete. Propeler sa Kostine kape postao je antena. „Naša raketa je spremna!” uzviknuo je Kosta kada su završili. Ušli su unutra, Anika je sedela na jednom jastuku, Kosta na drugom. Kosta je pritisnuo imaginarno dugme i izgovorio: „Pet, četiri, tri, dva, jedan... poletanje!” Njihova kartonska raketa je poskočila, a onda su Anika i Kosta zatvorili oči i zamislili da su zaista krenuli na put. „Vidim Mesec!” rekla je Anika, otvarajući jedno oko. „A ja vidim Saturn sa njegovim prstenovima!” dodao je Kosta, mašući rukama. Putovanje je bilo ispunjeno smehom i uzbuđenjem. Prošli su pored blistavih zvezda, veselih komete koje su im namigivale i oblaka magline u duginim bojama. Konačno, Kosta je uzviknuo: „Stigli smo! Vidim crvenu prašinu i planine! To je Mars!” Raketa je nežno sletela, a oni su provirili kroz svoje oslikane prozore. Zamislili su da vide brda crvenog peska i mala zelena marsovska bića koja im mašu. Proveli su malo vremena istražujući, sakupljajući imaginarno marsijansko kamenje i smejući se. Kada je sunce počelo da zalazi, znali su da je vreme da se vrate kući. „Bio je to najbolji put na Mars ikada!” rekla je Anika, grleći svoju raketu. Kosta se složio. Vratili su se u svoje dvorište, puni lepih uspomena i obećanja da će sutra možda posetiti Jupiter ili neku drugu daleku planetu.
| AI provider: | openai [gpt-4o-mini] |
| Total tokens: | 872 / Words: 264 / 10.56s |
Jednog sunčanog dana, Anika i Kosta su se igrali u parku. Dok su se igrali sa svojim igračkama, Anika je rekla: "Znaš li, Kosta, kako bi bilo divno otići na Mars?" Kosta je odmah zasjajio. "Da, to bi bilo avanturistički!" uzviknuo je. Odjednom, njihova omiljena balerina igračka, Marta, počela je da svetluca. "Hop, hop! Šta čekate? Idemo na Mars!" rekla je Marta veselo. Anika i Kosta su se uhvatili za ruke i zajedno su skočili u svetlucavi portal koji je otvorila Marta. Kada su stigli na Mars, sve je bilo crveno i zvezdasto. "Gledajte! Planete! Kao velike kocke šećera!" uzviknuo je Kosta. "Tamo je i Marsovac! Da ga pitamo da li može da nam pokaže njegov dom!", rekla je Anika. Marsovac se smeškao. "Dobrodošli! Hoćete li da probamo moje omiljene kolače od crvene prašine?" upitao je. "Da, da!" odgovorili su zajedno. Svi su se smejali dok su uživali u slasnim kolačima. Nakon kolača, Anika, Kosta i Marsovac su igrali igru "Čuvaj loptu". Anika je trčala, Kosta je skakao, a Marsovac je spremao loptu sa svojim dugim rukama. Bilo je toliko zabavno! Kada je sunce počelo da zalazi, Anika je uzdahnula: "Moramo se vratiti kući." Kosta se složio: "Ali, bilo je tako lepo! Hvala ti, Marsovče!" Marsovac se osmehnuo. "Uvek možete doći ponovo!" Skočili su nazad kroz portal, a Marta ih je sačekala. "Kako je bilo?" upitala je radoznalo. "Bilo je fantastično!" uzviknuli su zajedno. I tako su Anika i Kosta otišli na Mars, jedva čekajući novu avanturu. Zaspali su sanjajući o crvenom planetu, kolačima i prijateljima.